... i ja sam iz Srebrenice
A sve prođe, prije ili kasnije. A onda ostane samo sjećanje, urezano manje ili više u našoj svijesti. Nekad ga potiskujemo, ponekad je motiv, ali ga izbrisati ne možemo. Nerijetko i nećemo, vrlo svjesno. I, onda, živimo s uspomenama, a težimo novom, neotkrivenom, pa otkrivamo, slavimo uspjeh ili bivamo razočarani, ali naučimo. Ja sam, naprimjer, naučio da život ne treba gledati očima novca. A rijetki su oni koji danas sve ne gledaju baš tim očima. Ja to ne volim ni vidjeti, ni priznati kad vidim, jer uništio je sve što je bilo lijepo, ili što je moglo biti lijepo. Danas, zbog njega, rijetko se piše o prijateljstvu, sreći, ljubavi... One koji se usude pisati već na samom početku prozovu ludima, jer samo ludi danas pričaju o ljubavi. Budući da sam svjestan svega, a opet lud jer volim, počesto zažalim što nisam živio u vrijeme Šekspira, kada se bar cijenilo ljubavno djelo. Ali ja ću zato pisati i o ljubavi.

Mislima koje su mi već dugo i svijest i podsvijest, mislima koje mi kao podsjetnik stoje u glavi, ne želim postići ono što je postigao engleski pisac, ali svakako želim skrenuti pažnju. Ne na sebe, već na istinu. Uspijem li pokazati da još postoje oni koji vole iskreno i kojima novac nije presudan za stvaranje sreće, uspio sam u životu. Zašto se usuđujem spominjati Šekspira? Jesam li ja to hrabriji nego što sam mislio? A, zapravo, bio sam i onda. Prošlo je dvadeset godina, a kao da je bilo jučer. 

sadrži fotografije